but to make yourself feel nothing so as not to feel anything - what a waste.

Osećam se kao da već mesecima čekam pravo vreme da napišem ovaj post. Pitam se kada ću zapravo shvatiti da pravo vreme - zapravo ne postoji. Svaki trenutak je pravi trenutak, ako ga mi odlučimo tako. 

O ovom filmu sam vam pisala u par postova, čini mi se. U pitanju je 'Call me by your name'. Film koji sam potpuno slučajno našla letos u video klubu i pomislila - što da ne? Od tog trenutka, gledala sam ga još fazon pet puta letos, samo jer sam bila fascinirana. Jer nikada nisam gledala ništa slično. 


Ovo pitanje sam pitala par mojih prijatelja i dobila sam potpuno različite odgovore. Tako da, pitaću i vas:
Da li znate onaj osećaj koji se javlja kada čujete neku pesmu, koja vas automatski u glavi vrati u neki lep period? Onaj težak osećaj, prijatan, ali bolno... bolno nostalgičan. 
U suštini, neke od pesama koje kod mene izazivaju taj osećaj su one iz soundtrack-a ovog filma. Prosto imaju ono nešto... Pa, ostavila sam ih ovde, ukoliko vam treba backround music dok čitate ovaj post. Uklapaju se. 
,,Mystery of love"

,,Visions of Gideon" 

Nisam ovde da vas teram da gledate film, samim tim neću vam opisivati radnju ili šta već. Najviše što treba da znate je kako ga je jedan od glavnih glumaca opisao - ,,Sensual Italian summer.''. Ja bih rekla da je ljubavna priča između Olivera i Elia, jedna od najlepših ljubavnih priča ikada ispričanih. 

ZAPRAVO TEMA I POČETAK POSTA: 

U jednom trenutku u filmu, jedan od glavnih likova, Elio, i njegov otac imaju razgovor, koji prerasta u monolog njegovog oca. I ta scena jeste jedna od najboljih scena ikada napisanih. Da biste znali o čemu pišem sledećih osam pasusa ostaviću vam tu scenu ovde: 



I još od prvog puta kada sam gledala taj film jedna rečenica koju je rekao mi je ostala u glavi. 

,,Naterati sebe da ne osećaš ništa, kako ne bi osetio nešto. Kakva šteta!''

Tužno je koliko se svi u nekom trenutku u životu trudimo to da uradimo. Toliko pokušavamo da nateramo sebe da ne osećamo ništa prema nekome, samo kako ne bi bili povređeni. Jer svi imamo strah od toga. Od slomljenog srca. 
I uspemo u tome. Skrenemo misli. Zaboravimo na tu osobu. Ubeđujemo sebe da ih gledamo samo kao prijatelja. I ne uradimo ništa. Samo pustimo da šansa prođe i time propustimo toliko toga. 


Šta ako je upravo ta osoba, od koje smo najmanje očekivali, upravo ona prava? Ali nismo se usudili da probamo. Da, istina je, nećemo da osetimo bol. Ali ni onu neverovatnu sreću. kakvu nikada ranije nismo osetili. Jer ne postoji ništa slično ljubavi. 


Poenta ove rečenice u filmu bila je da ne treba očajnički da se trudimo da ga ugušimo bol koji osećamo. Tu vatru koju osećamo. Trudeći se da zaboravimo stvari koje su nas povredile, zaboravljamo sa njima i sreću koju smo osećali. A onda ostaje monotonost.
Ravna linija. 
A znate šta se dešava kada se pojavi ravna linija? 


Mrtvi smo. 
Postajemo hodajući leš. Bez emocija. 

Na žalost, poslednjih par meseci gledala sam jednu od svojih najbližih drugarica kako očajnički pokušava da postane upravo to. Hladna. Zatvorena. Samo kako bi prestalo da boli. 
Ali to nije pravi način za prevazilaženje slomljenog srca. Tek onda kada prihvatimo sve što osećamo, možemo da polako nastavljamo dalje. 


Moramo da prestanemo previše da štitimo sebe. Bićemo povređeni kako god ga okreneš. Loša vremena moraju da dođu. Ali moraju i dobra. Kako bismo drugačije znali da su došla ona dobra, ako ne iskusimo loša. 

,,Naš život počinje na kraju zone komfora.''

Eto o tome sam želela da pišem danas. 
Ovaj film dosta natera na razmišljanje. 

Do sledećeg puta, 
N. 

Коментари

  1. Vau! Kakav tekst! Istina, treba da pustimo sebe da se osjećamo kako se osjećamo, a ne da to vječito potiskujemo. Okej je ne biti okej, isto koliko je okej biti srećan. Zapravo, okej je kako god se osjećali, jer smo ljudi - nismo roboti, ili hodajući leševi (odličan izraz si upotrijebila). Emocije su one koje kroje život, sve događaje kojih se sjetimo, bilo dobri ili loši, vežemo uz emocije koje smo tada osjetili. Svaka čast! Sjajno napisano!💖

    Sweet-dreams-14.blogspot.com

    ОдговориИзбриши
  2. Nisam gledala film, ali mi djeluje da je osmišljen s mnogo emocija. Što se tiče ljubavi iskusila sam je, i to onu pravu i ne znam kako bih podnijela da je nemam. Bila sam kao tvoja drugarica, hladna. Čak me moj momak opisao da sam bila kao ledena stijena, koje se on pašio, ali je uspio i otopiti, a unutar nje krilo se nešto sasvim drugo. Također, moj profesor psihologije je za ljubav i za sve one koji se boje ljubavi rekao da se ne treba plašiti da li ćemo biti povrijeđeni, niti kada i kako, već da maksimalno uživamo u njenoj ljepoti i sreći dok traje.

    dnevnadozabloga.blogspot.com

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Profesor ti je jako pametan covek. A sto se te hladnoce tice, potpuno te razumem. Ja sam imala ogroman zid i nikog nisam pustala preko, sve dok se moj sadašnji decko nije pojavio, cackao ga 3 i po meseca i sad smo tu gde smo haha. Hvala na komentaru ❤️

      Избриши
  3. Wow, nisam gledala film, ali sama recenica iz filma koju si i sama istakla je i vise nego dovoljna da pozelim da odgledam film. Post je odlican i jako mi je drago sto si pisala o ovom filmu.

    Ilmaha |Zapratite♥️ |

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Film je divan, ali razumem zašto mnogim ljudima nije their cup of tea. Svakako ga preporucujem ❤️

      Избриши
  4. Ne kapiram cemu tolika sramota od suza i emotivnosti? Pa ljudi smo brate. Hvala mnogo na komentaru i podeljenom mišljenju ☺️

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Ideje za fotografije na plaži - ne, nemam kreativniji naslov

Cat Scratch game - da li sam upala u FAKING SEKTU (?)

Q&A - odgovori na pitanja prvog prvcijatog Q&A na ovom blogu